Udruženje pčelara - pčelarstvo Maradik

mr Naum, Dobrila, Dipl.ing.stočarstva Vladimir, Ignjat i Dipl.socijalni radnik Olivera Bandžov

Utjecaj godišnjeg doba na infekciju s američkom gnjiločom

NAUM BANDZOV*

Utjecaj godičnjeg doba u infekciji ličinki s američkom gnjiločom gotovo je neznatan. White je dokazao da se leglo može eksperimentalno inficirati u proljeće, kao i u ljeto ili u jesen. Međutim, američka gnjiloća rijetka je u proljeće, obično se javlja u lipnju, srpnju i kolovozu. To zato što se Bacillus larvae(Penibacilus larvae larvae) optimalno razvija na temperaturi izmedu 37 i 39 stupnjeva. Utjecaj klime može se zanemariti jer je američka gnjiloća zabilježena u svim evropskim zemljama. Također, prema Whiteu jake zajednice s bogatim leglom često napada gnjiloća. Uočio je da što su zajednice jaće to se one više odaju grabeži slabijih zajednica. Prema tome, pčele upletene u grabež lako se inficiraju. White nije opazio nikakvu razliku u rezistenciji legla kod različitih rasa pčela, talijanskih, krajnskih, kavkaskih ili sjevemoevropskih tamnih pčela (Toumanoff, 1951.).

Nađeno je da inokulacija spo­ra u mnogo slabijoj dozi izaziva bolest, kada se spore izravno nanose sprejem na leglo u toku razvoja zajednica, nego kada se one daju u sirupu prilikom prihrane pčela (Tarr, 1937.).

U vezi sa zarazom pčelinje zajednice zanimljiv je podatak da ventil na mednoj voljci kod pčele može izdvojiti pelud, pa i manje čestice iz nektara i propustiti ih u probavni trakt. Slično su Sturtevant i Revel (1953.) utvrdili da pčele s pomoću mehanizma mednog ventila na mednoj voljci izdvoje i do 79% (posto) spora Bacillus larvae pri­je nego čto sirup smjeste u saće. Spore koje dospiju u crijeva pčele izbace se izmetom, jer one ne prokliju u debelom crijevu pčele (Wilson, 1967.). Pod normalnim uvjetima pčele mogu izbaciti izmet za vrijeme pročisnih izleta, takoda večina takvih spora ostaje izvan košnica da ih kiša spere i sunčeva svjetlost inaktivira (White, 1920.). Međutim, ako taj izmet ostane unutar kočnice, spore mogu prenijeti kučne pčele do osjetljivih lićinki i tako prosiriti zarazu.

Provjerena je inokulacija (Gochnauer i L. Arrivee, 1969. b.) stanovitog broja zajednica na jednom pčelinjaku, gdje su bile i neinokulirane zajednice. Svrha ogleda bila je otkriti prenošenje zaraze s jedne zajednice na drugu. Iako se u svim pčelinjim za­jednicama redovito nadzire sta­nje matice i dodavanje nastava­ka, neinokulirane zajednice nisu oboljele, što znači da infekciju ne uzrokuje uvijek prenošenje spora pčelama koje nalijeću u druge kosnice (20-30%). Na drugoj strani, podjela zajednica ili procedura izjednačavanja jačine ili dodavanjem cijelih okvira sa satnim osnovama veliki je rizik za širenje zaraze, naročito kad se radi o okvirima s bolesnim leglom, peludom i medom.

Na kraju treba napomenuti da se u normalnim uvjetima pčelinje zajednice ne zaraze bas lako sa Bacillus larvae. Često pokusne zajednice dopuštaju inokulaciju određenim količinama spora, a da se pritom ne razvije bolest, ili se razvije laka infekcija koja prolazi bez liječenja (Gochenauer i Hamilton, 1970.).

Zaražavanje se može postići:

1. prihranjivanjem pčelinje zajednice šećernim sirupom, koji sadrži spore Bacillus larvae (White, 1920., Sturtevant, 1932., Tarr, 1937.)

2. raspršivanjem vodenog rastvora spora po leglu (Tarr, 1937.).

3. ubrizgavanjem vodenog rastvora sa sporama izravno u mlijeć mlade ličinke (Woodrow, 1942.)

4. umetanjem u košnicu okvi­ra ili komadića saća koji sadrže sasušene ostatke ličinke i ku­kuljice američke gnjiloce.

* mr. Naum Bandžov, Skopje – PČELA br. 5/91 str. 104